Po dolasku u Francusku bili smo smješteni u vojarnu francuske vojske u Bitche-u, čiji je garnizon u to vrijeme bio na manevrima, pa je ostalo samo pomoćno osoblje i straža. Svaka je zemlja dobila svoj kat u dvije odvojene zgrade ("muška" i "ženska").

Tog prvog dana nije bio predviđen nikakav nastup i bili smo sretni da se umorni od dugotrajnog putovanja možemo dobro odmoriti. No, kako to obično biva, iskrsnuo je za organizatora "grosse problem", i morali smo ići na nastup u Montsheim. Uz razumljivo gunđanje članova Društva spremili smo se i krenuli.

Nakon podulje vožnje po lošem vremenu u "obližnji" Montsheim, nastupa, te još napornijeg i duljeg povratka zbog zastoja prouzročenog teškom saobraćajnom nesrećom, jedva smo dočekali da se bacimo "u krpe" jer je ponoć već davno prošla.

Rano, rano jutro. Pet sati. Budi nas nekakav jezivi zvuk. Neki proviruju kroz prozore uz kletve dužne poštovanja, i otkrivaju izvor brundanja: četa francuskih Legionara vježbajući obilazi čitav krug uz poznatu jezivu legionarsku pjesmu od koje se ledi krv u žilama. Čovjek ne može povjerovati da ljudsko biće može proizvoditi tako duboke tonove. Tu "pjesmu" i osjećaj koji izaziva, nemoguće je riječima opisati. To treba čuti.

Da im vratimo milo za drago i da im pokažemo kako to mi radimo, odlučili smo iduće jutro mi "nastupiti" sa svojom pjesmom. Ali šta i kako?
Spasonosno rješenje stiže od koreografa Društva: pjesmica čije riječi opisuju našu "očajnu" situaciju, pjevana u stilu američkih marinaca ili ti naših "Tigrova".
Iduće jutro muški dio Društva pričekao je da svi odu na doručak (pet sati u jutro ipak nam je bilo prerano), pa smo i mi krenuli trčećim korakom kroz čitav krug uz našu "borbenu" pjesmu koju je započinjao Koki, a mi za njim ponavljali. Sada su svi Francuzi izletjeli na prozore u strahu da su stigle strašne "Zenge".

Osveta je bila potpuna i učunkovita, ali juhu u Francuskoj nismo jeli, no evo i stihova:

Stižu strašne "Zenge",
marofski zdrug "Menge"
Marofske smo mi barabe,
Pišamo vam pod tarabe.

U Bičiju služimo,
Sa svjetom se družimo.
Kostarika, Bugarska,
Hrvatska i Slovačka.

Mi zajedno patimo,
Po svjetu se klatimo.
Dragec nam je vrhovnik,
Hinko mu je poglavnik.

Joja mu je pobočnik,
Nacek im je nadglednik.
Biči nam je baš za pet,
Tu bi bili tristo let.

Ipak nam tu nekaj fali,
Juhicu nam nisu dali.
Pa idemo v Hageno,
Tamo bude veselo!

Ho-ho-ho-ho!